Obrazovanje predstavlja ključan aspekt u razvoju osobnosti i kompetencija pojedinca, a istovremeno je i neophodno sredstvo za postizanje društvene ravnopravnosti, razvijanju tolerancije te jačanju ekonomske samostalnosti. Obrazovanjem se ne stječu samo formalna znanja i vještine nego i sposobnost razumijevanja te prihvaćanja svijeta oko sebe, kao i sposobnost kritičkog promišljanja. Zbir ovih znanja, vještina i sposobnosti omogućuju pojedincu da bude aktivan i ravnopravni sudionik svoje društvene zajednice. Shodno tomu, obrazovanje je samo po sebi temeljno ljudsko pravo koje mora biti dostupno svima, pod jednakim uvjetima i u skladu s mogućnostima pojedinca. Obrazovna inkluzija podrazumijeva uključivanje svih u sustav odgoja i obrazovanja, bez obzira na njihovo tjelesno, intelektualno, emocionalno, socijalno, jezično ili drugo stanje te pronalaženje odgovarajućih metoda poučavanja u skladu s njihovim mogućnostima. Ovo pravo propisano je u nekoliko međunarodnih deklaracija, konvencija i povelja:
- Opća deklaracija o pravima čovjeka (1948.)
- Konvencija o pravima djeteta (UN, 1989., objavljena 1991.)
- Deklaracija o pravima osoba s invaliditetom (1975.)
- Konvencija ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom (2008.)
I djeci s oštećenjem sluha nužno je osigurati primjeren način obrazovanja, te prilagoditi obrazovni program shodno njihovim slušnim i govorno-jezičnim mogućnostima. U suprotnom, gluho ili nagluho dijete bit će u redovnoj školi, u razredu i među svojim vršnjacima izolirano i nerazvijeno. Primjereno obrazovanje omogućit će gluhom ili nagluhom djetetu da se osjeća poštovano i prihvaćeno, razvije samopoštovanje i samopouzdanje, te ostvari svoj puni potencijal.
Kada je u pitanju obrazovanje gluhe i nagluhe djece, postoji nekoliko pristupa, a temelje se na izabranom jezičnom modalitetu kao primarnom načinu komunikacije: dvojezično-dvokulturno obrazovanje, oralizam, totalna komunikacija, manualizam (znakovni jezik).
Dvojezično-dvokulturno obrazovanje
Dvojezično obrazovanje gluhe djece podrazumijeva usvajanje znakovnog jezika kao prvog jezika. Čujuća djeca usvajaju govorni jezik svoje okoline s lakoćom, nesvjesno i spontano, a upravo tako gluha djeca bi usvajala znakovni jezik. Ako bi ga usvajala od najranije dobi, gluho dijete može steći potpuno jednaku kompetenciju u znakovnom jeziku kakvu ima njegov čujući vršnjak u govornom jeziku. Učenje govornog jezika za gluhu djecu bilo bi ustrojeno kao učenje njima drugog ili stranog jezika. Najprije se novi sadržaji obrađuju i usvajaju na znakovnom jeziku, a zatim na drugom jeziku – govornom jeziku. Metodom transfera s prvog na drugi jezik razvija se svijest o učenju dvaju odvojenih, međusobno različitih jezika. Gluhi učenici usvajaju metajezična znanja o znakovnom jeziku (učenje o gramatici tog jezika), ali uče i o osobitostima kulturne zajednice gluhih (o njezinoj povijesti, umjetničkom stvaralaštvu, običajima, vrijednostima,…). Na isti način, na govornom jeziku, uče i o metajeziku govornog jezika i kulturološkim osobitostima čujuće zajednice. Na ovaj način postiže se inkluzivno okruženje u kojem gluhi učenici ravnopravno sudjeluju u obje jezično-kulturne zajednice.
Ovaj dvojezično-dvokulturni pristup provodi se u Skandinavskim zemljama, sve više i u drugim europskim zemljama, a pristupan je i u Americi i Australiji.
Oralizam
Glavni cilj i svrha oralizma jesu razvoj govora i slušnih vještina te usvajanje govornog jezika kao primarnog načina komunikacije. Oralizam zabranjuje uporabu znakovnog jezika u obrazovanju gluhih, a gluhe se poučava čitanju s usana, govoru i slušanju, smatrajući da ih se tako može asimilirati u većinsku zajednicu.
Prije pojave oralizma, znakovni jezici koristili su se u obrazovanju gluhih, rastao je broj škola za gluhe, kao i broj gluhih nastavnika i stručnjaka. To je jačalo zajednicu i kulturu Gluhih, a gluhe osobe osnivali su vlastite organizacije i razvijali vlastitu umjetnost koja je s vremenom postajala bogata i prepoznatljiva. Oralizam se pojavljuje 1880-ih ukidanjem škola za gluhe, što je dovelo do marginalizacije kulture Gluhih i znakovnog jezika.
Totalna komunikacija
Totalna komunikacija jest filozofski pristup u obrazovanju gluhe djece, a obuhvaća primjenu svih dostupnih komunikacijskih alata: osnova znakovnog jezika i ručne abecede, govornog jezika, simultane znakovno-govorne komunikacije, očitavanja s lica i usana, slušanja, čitanja i pisanja. Cilj je potaknuti razvoj govora i jezika onom tehnikom koja je najdjelotvornija za pojedino gluho dijete.
Manualizam
Manualizam kao pristup u obrazovanju gluhih oslanja se na korištenje znakovnog jezika kao primarnog načina komunikacije i poučavanja. Gluha djeca uče znakovni jezik svoje zajednice kao prvi i prirodni jezik.
Manualizam kao pristup bio je dugo dominantan u obrazovanju gluhe djece. Jedan od njegovih zagovornika bio je Laurent Clerc, koji je zajedno s Thomasom Gallaudetom, osnovao prvu školu za gluhe u Americi.
Obrazovanje gluhe djece tijekom povijesti se mijenjao, a danas se primjenjuju različiti pristupi, no jedno je sigurno – obrazovanje gluhe djece ne smije biti pitanje kompromisa, već osnaživanja i podrške koji će svakom gluhom djetetu omogućiti puni razvoj potencijala.