Jedna od podjela oštećenja sluha jest i podjela prema vremenu nastanka oštećenja. Riječ je o podjeli na prelingvalno i postlingvalno oštećenje sluha, odnosno saznanje kada je došlo do oštećenja sluha – prije usvajanja govora i jezika ili poslije usvajanja govora i jezika. Ova podjela, uz stupanj oštećenja sluha (gluhoća ili nagluhost), najprije daju informaciju o preferiranom načinu komunikacije osobe s oštećenjem sluha, kao i informaciju kako joj pristupiti i s njom komunicirati.
Populacija gluhih i nagluhih osoba iznimno je heterogena. Ona obuhvaća gluhe i nagluhe osobe kojima je primarni jezik znakovni jezik, potom gluhe i nagluhe osobe koje primarno komuniciraju govornim jezikom, osobe koje su izgubile sluh u odrasloj dobi (postlingvalno gluhe osobe). Shodno tomu, gluhe i nagluhe osobe koriste različite načine komunikacije. Za koji će se način komunikacije opredijeliti ovisi o nizu čimbenika: stupnju oštećenja sluha, vremenu nastanka oštećenja, vremenu dijagnoze, vremenu uključivanja u rehabilitaciju, njezinoj kontinuiranosti i intenzitetu, slušnom statusu roditelja te podršci obitelji i okoline. Opredijeljeni način komunikacije njihov je primarni odnosno preferirani način komunikacije. Dva su jezična modaliteta na kojima se baziraju postojeći sustavi komunikacije gluhih i nagluhih osoba – znakovni jezik i ostali sustavi komunikacije temeljeni na govornom jeziku.
Znakovni jezik
Znakovni jezici nastaju spontano unutar zajednica gluhih, a s nestankom zajednice – nestaje i znakovni jezik. To su prirodni i izvorni jezici nacionalnih zajednica gluhih. Razvijaju se neovisno od govornih jezika, ali i od ostalih znakovnih jezika. Među nacionalnim znakovnim jezicima postoje značajne lingvističke razlike do te mjere da gluhe osobe koje pripadaju različitim znakovno-jezičnim zajednicima zapravo ne razumiju jedni druge.
Lingvistička struktura znakovnog jezika razlikuje se od lingvističke strukture govornih jezika. To se ne očituje samo u gramatičkim pravilima nego i u produkciji. Produkcija znakova u znakovnom jeziku nastaje istodobnim pokretima šaka, ruku, lica, glave i tijela u vizualno-spacijalnom kanalu komunikacije, za razliku od govornih jezika čija se produkcija riječi vrši u oralno-auditivnom kanalu komunikacije.
Tijekom povijesti o znakovnom jeziku postojale su brojne predrasude nastalih u zajednici čujućih, a često su bili utemeljeni na mišljenjima da je znakovni jezik negramatičan, univerzalan, primitivan i slikovit. Danas mnogi znakovni jezici imaju status priznatih jezika, a od 1960-ih godina pojavljuju se prva lingvistička istraživanja o njima.
Simultana znakovno-govorna komunikacija
Simultana znakovno-govorna komunikacija definira se kao sustav manualne komunikacije koji nema karakteristike pravog jezičnog sustava jer za ovaj sustav komunikacije koriste se istodobno dva jezika – znakovni i govorni jezik. To je vizualizirani govorni jezik jer je popraćen znakovima posuđenih iz znakovnog jezika i ručnom abecedom. U ovom sustavu komunikacije izgovaraju se rečenice koje su u skladu s gramatikom govornog jezika, a svaka je izgovorena riječ istovremeno emitirana znakovima iz znakovnog jezika. Dakle, od znakovnog jezika preuzima se isključivo rječnik (znakovi) koji se slažu prema gramatičkoj strukturi rečenice govornoga jezika. Gramatika znakovnog jezika u potpunosti je izostavljena.
Osim gramatičke strukture rečenica svojstvenih znakovnom jeziku, izostaju nemanualne oznake koje inače prenose bitne gramatičke informacije u znakovnom jeziku. U simultano znakovno-govornoj komunikaciji fascijalna ekspresija služi za iskazivanje osjećaja ili ima ulogu što razgovjetnijeg izgovora.
Ručne abecede
Ručne abecede predstavljaju govorni jezik u njegovu pisanom obliku. Dogovoreni oblik šake predstavlja pojedino slovo abecede određenoga jezika. Ručnom abecedom moguće je ispisati bilo koju riječ ili rečenicu, pa čak i cjelovite tekstove, bez obzira na njihovu dužinu i složenost. Međutim, ovakav način komunikacije iznimno je spor jer je ručnim abecedama moguće komunicirati otprilike 60 riječi u minuti, za razliku od govornog jezika kojim se u jednoj minuti može komunicirati do otprilike 180 riječi. S obzirom na sporost, komunikacija dominantno ručnom abecedom nije ekonomična, stoga ona ima ulogu pomoćnog sredstva (sricanje neologizama, tehničkih i stručnih izraza, osobnih imena itd.).
Očitavanje s lica i usana
Pri očitavanju s lica i usana gluhe i nagluhe osobe oslanjaju se na vizualno promatranje i očitavanje govora prateći pokrete usta, jezika, čeljusti i izraza lica. Ovaj oblik komunikacije nije potpuno pouzdan jer je svega 30 % glasova vidljivo na licu i usnama. Također je izazovan i uvelike ovisi o nizu popratnih okolnosti: je li osigurano dobro osvjetljenje, gdje stoji sugovornik u odnosu na gluhu ili nagluhu osobu i kako govori (prebrzo govori, mrmlja, prekriva usta ili okreće glavu dok govori).
Titlovanje ili daktilografija
Titlovanje ili daktilografija podrazumijeva istovremeni prijenos govornog jezika u pisani oblik pomoću posebnih uređaja. Također, postoje brojne mobilne aplikacije ili računalni programi koji hvataju govor osobe u neposrednoj blizini i ispisuju ga u obliku teksta na zaslon uređaja.
Univerzalna pravila pristupa i ponašanja prema gluhim i nagluhim osobama
- Privucite im pažnju – laganim dodirom po ramenu ili mahanjem rukama.
- Prilazite im sprijeda, ostvarite i održavajte kontakt očima.
- Okrenite svoje lice prema izvoru svjetla. Lice i usta moraju biti jasno vidljivi.
- Ne prekrivajte usta dok govorite.
- Govorite polako i razgovijetno.
- Koristite kratke i jasne rečenice, s jednostavnim rječnikom.
- Provjerite jesu li razumjeli vaše upute.
- Ako su s prevoditeljem – obraćajte se gluhoj ili nagluhoj osobi, a ne prevoditelju!