Menu
Predrasude o znakovnom jeziku su u osnovi vjerovanja prisutna u čujućoj zajednici. Ove predrasude ne samo da umanjuju vrijednost znakovnog jezika kao punopravnog komunikacijskog sustava nego i pojačavaju marginalizaciju gluhih i nagluhih osoba. Neke od tih predrasuda zadržale su se do danas.
U nastavku pročitajte najčešće predrasude o znakovnom jeziku i saznajte zašto su netočne.
Ne postoji univerzalan znakovni jezik. Pretpostavlja se da u svijetu postoji više od 300 znakovnih jezika. Kako postoje nacionalni govorni jezici, tako postoje nacionalni znakovni jezici. Primjerice, u Americi se koristi američki znakovni jezici, u Australiji australijski znakovni jezik, dok se u Ujedinjenom Kraljevstvu koristi britanski znakovni jezik, i riječ je o trima različitim znakovnim jezicima do te mjere da njihovi korisnici ne mogu razumjeti jedni druge. Dakle, znakovni jezici razvijaju se neovisno o drugim znakovnim jezicima, stoga među njima postoje značajne lingvističke razlike. Gluhe osobe koje pripadaju različitim znakovno-jezičnim zajednicama zapravo ne razumiju jedni druge i njihova je komunikacija ograničena. U takvim situacijama gluhe osobe koriste međunarodnu znakovnu komunikaciju koja se koristi na međunarodnim okupljanjima, konferencijama ili sportskim događanjima. Nastao je dogovorom i uključuje vokabular iz različitih nacionalnih znakovnih jezika te ima obilježja pantomime i gesti.
Znakovni jezik posjeduje složenu gramatičku strukturu gdje manje jedinice – riječi tvore strukture više razine – rečenice, i takvo što u pantomimi ne postoji. Također, pantomima uključuje pokrete cijelog tijela, kao i pokrete bilo kojeg dijela tijela, dok je znakovna produkcija ograničena na takozvani prostor znakovanja, koji se proteže od vrha glave do malo ispod struka.
Znakovni jezik nije vizualna reprezentacija govornog jezika. To je samostalan i složen gramatički sustav koji se razvija neovisno o govornom jeziku. Ima vlastitu gramatiku i vokabular koji omogućuju izražavanje neograničen broj ideja i vođenje složenih razgovora. Međutim, postoji simultana znakovno-govorna komunikacija kao oblik komunikacije u kojem je govorni jezik istovremeno popraćen leksičkim jedinicama znakovnog jezika te, po potrebi, ručnom abecedom. Znakovni jezik koji se koristi u simultanoj znakovno-govornoj komunikaciji nije potpuni jezični sustav jer je od izvornog znakovnog jezika preuzet leksik, a redoslijed znakova prati rečeničnu strukturu govornog jezika. U potpunosti je izostavljena gramatika znakovnog jezika.
Populacija osoba s oštećenjem sluha vrlo je heterogena, stoga ne znaju niti koriste sve gluhe i nagluhe osobe znakovni jezik. Postoje gluhe i nagluhe osobe kojima je znakovni jezik primaran način komunikacije, kao i one gluhe i nagluhe osobe koje koriste isključivo govorni jezik. Postoje čak i one osobe koje pak koriste kombinaciju govornog i znakovnog jezika. Za koji jezik odnosno način komunikacije će se određena gluha ili nagluha osoba opredijeliti, ovisi o nizu čimbenika: stupnju i vremenu nastanka oštećenja sluha, slušnom statusu roditelja, vrsti rehabilitacije i školovanja,… U konačnici, važno je osvijestiti da je populacija osoba s oštećenjem sluha vrlo raznolika i ne postoji jedan način komunikacije koji odgovara svima. Svakoj je osobi potrebno pristupiti sa strpljenjem i otvorenošću, te ih upitati o njihovom preferiranom načinu komunikacije.
Opća skupština UN-a proglasila je 23. rujna Međunarodnim danom znakovnih jezika kako bi podigla svijest o važnosti znakovnog jezika u potpunom ostvarivanju ljudskih prava za gluhe i nagluhe osobe. Odabran je 23. rujna upravo zato što je na taj datum 1951. godine osnovana Svjetska federacija Gluhih.
Prvi Međunarodni dan znakovnih jezika obilježen je 2018. godine, u sklopu Međunarodnog tjedna Gluhih.
